manastir Šišatovac
Kad je između 1521. i 1529. Srem potpao pod tursku vlast, crkvu posvećenu svetom Nikoli, koja se nalazila pri izvoru reke Remetice, obnovili su prebegli kaluđeri iz Žiče - iguman Teofilo sa monasima Ilarionom i Visarionom. Na ruševinama stare građevine podignut je 1520, manastir Šišatovac. To se zbilo u doba voždonačelnice despotice Jelene, udove Jovana Brankovića, kako se saopštava u osnivačkoj povelji.
U šišatovačkom pomeniku kao ktitori se navode despot Stevan, sin Jelene Berisavljević, i njen zapovednik vojske Teodor. Pominju se i iguman Teofilo, proiguman Vasilije i jeromonasi Ilarion i Visarion. Ovako razvijena crkvena hijerarhija upućuje na pretpostavku da je manastir sazidan i pre 1520. najverovatnije u drugoj polovini XV veka.
Obnavljanjem ruševine 1520, novoizgrađena crkva dobija novog patrona - Bogorodicu. Prebegli kaluđeri manastira Žiče podigli su je "na podobije" svoje crkae - sa dva osmostrana kubeta nad kvadratnim postoljima i karakterističnim trougaonim zabatima na bočnim fasadama. Kao graditelji pominju se majstori sa primorja, Jovan i Gašpar, koji su u isto vreme podigli i sličnu dvokupolnu crkvu obližnjeg Kuveždina. Uz kasnosrednjovekovnu crkvu u Šišatovcu prizidan je zvonik oko 1742. Ktitor prvobitnog šišatovačkog tornja, koji je postojao samo četiri decenije, bio je Vuk Isaković, poznati pukovnik petrovaradinske regimente.
Današnja velika crkva sa zvonikom, posvećena Rođenju Bogorodice, podignuta je 1778. Kao najveći ktitor zabeležen je šišatovački arhimandrit Vićentije Popović, kasniji vršački vladika, a znatniji priložnici bili su Jovan i Josif Monasterpija, Sekula Vitković i mnogi drugi. Tokom XVIII veka priložnici i ktitori su i sami slikari. Grigorije Davidović Opšić se pojavljuje kao ktitor velikog dela zidnog slikarstva u naosu novopodignutog hrama, što pokazuje da je, osim ugleda, stekao i značajan materijalni status. Po smrti Jakova Orfelina, Opšić je postao jedan od najuglednijih slikara Karlovačke mitropolije.
Još od prenosa moštiju sv. Stefana Štiljanovića Šišatovac je postao narodno stecište i stožer mnogih crkveno-nacionalnih i kulturno-prosvetnih zbivanja, kao i mesto susreta brojnih značajnih ličnosti novije srpske istorije i kulture. Manastir 1634. posećuje patrijarh Pajsije, koji piše i "Povest sv. Stefana Štiljanovića". Na poklonjenje moštima dolaze i patrijarh Maksim (1666) i patrijarsi Arsenije III Čarnojević (1702) i Arsenije IV Šakabenta(1745).Tokom HIHveka, u vreme šišatovačkog arhimandrita Lukijana Mušickog, u manastiru borave Vuk Karadžić i Tešan Podrugović, tu saopštava pesme o Prvom srpskom ustanku Filip Višnjić, a proučavaju ga Šafarik i Miklošić. U Šišatovcu boravi i Platon Atanacković, poznijm episkop bački.
O sabornom duhu šišatovačkog bratstva svedoči i bogata riznica, koja se s vremenom uvećavala kako je manastir prerastao u značajno stecište hodočasnika iz svih krajeva u kojima su naseljeni Srbi. V crkvenoj riznici je bilo predmeta, knjiga, odeždi, ikona, ne samo iz Srbije i primorja, nego i iz Rusije, Vlaške, i Svete Gore. Bila je veoma bogata i manastirska biblioteka. Među 1.442 knjige koje su se između dva rata nalazile u biblioteci, bio je i čuveni "Šišatovački apostol", koji će 1941. sa manjim delom knjiga i drugih predmeta biti lrebačen u Zagreb, gde će se za vreme okupacije nalaziti u deloima tamošnjih muzeja.
Tokom Drugog svetskog rata u šišatovač kim konacima je bila stacionirana manja ustaška jedinica. Posle njenog povlačenja manastir su držali partizani, koji su u kripti, na zapadnoj strani crkve, imali spremište oružja i municije. Prilikom povlačenja, 16. jula 1942, partizani su zapapili krovove manastirskih konaka.
Šišatovac je nekoliko puta bio artiljerijska meta nemačke vojske i ustaša. Prilikom paljbe srušen je i monumentalni zvonik. Ceo manastirski komlleks je miniran 16. jula 1944. Učinila je to nemačka Hipo jedinica uz pomoć ustaša. Eksploziv je stavljen ispod stubova nosača kubeta, pa je ceo gornji deo crkve obrušen. U crkvi je tom prilikom većim delom bio uništen ikonostas i zidni živopis.
Mnogi predmeti iz fruškogorskih manastira i crkava istočnog Srema koji su se nalazili u Zagrebu, 1946. godine su, na traženje SPC i zaslugom Radoslava M. Grujića, vraćeni u Patrijaršiju, a sačuvane knjige u Patrijaršijsku biblioteku, među njima i "Šišatovački apostol". Zbog svoje delatnosti tokom Drugog svetskog rata (zbrinjavanje srpskih izbeglica i spasavanje srpskih svetinja, među kojima i moštiju kneza Lazara, cara Uroša i Stesrana Štiljanovića), komunisti će profesora Radoslava M. Grujića kazniti udaljenjem sa Univerziteta i lišaeanjem srpske nacionalne časti.
Manastir koji su tokom rata rušile ustaše, Nemci i partizani, posle rata je dokrajčila komunistička vlast. Godine 1951. dve zemljoradničke zadruge su za zidanje svojih objekata odnele preostali građevinski materijal sa porušenog manastira. U tome su im pomagali i meštani okolnih sela, najviše iz Ležimira. Manastirski konaci su srušeni do temelja organizovanim omladinskim radnim akcijama, dok su meštani potluno uništili freske u manastirskoj crkvi.
Neznatna obnova šišatovačke crkve preduzeta je 1970 -71, kada je izidan deo zvonika i postavljena kapa na ovom delu crkve. Od 1991 do 1995. završenaje većina radova na statičkoj sanaciji hrama. Sazidani su novi lukovi i svodovi, novo kube, krov, nove kape zvonika, novoizgrađeni krov je pokriven bakarnim limom.