manastir Rakovac
Na severnim obroncima Fruške gore nikao je manastir Rakovac, odmah uz Rakovački potok. Po staroj legendi, zapisanoj 1709. godine u manastirskom Letopisu igumana Teofana, sačuvanom u prepisu Isaije Parivodskog iz 1767, Rakovac je podigao izvesni Raka, komornik Jovana Brankovića, na mestu gde je jednom prilikom ubio jelena. Ubistvo jelena shvaćeno je kao grešan čin, zbog čega se komornik zakleo da će izgraditi manastir. Ova legenda ima opravdanje, imajući u vidu da je u hrišćanstvu jelen simbol žudlje za Bogom, samoće i čistote monaškog poziva.
Pored ovog i još dva nesigurna podatka, manastir Rakovac se prvi put pouzdano pominje u turskom popisu Srema 1546. godine, kao poreski obveznik. Turski izvori beleže Rakovac još tri puta u XVI veku istim povodom, ali više podataka o njemu potiče tek iz XVII stoleća. Na osnovu zapisa jeromonaha Simeona iz 1656-57. godine, zna se za obiovu rakovačkih konaka, koji su pre bili zapušteni nego razoreni, po nekim pretpostavkama. Po zapisu iz 1687, Turci pale manastirsku crkvu i konake, koji izgorevaju do temelja. U to vreme je turska vojska, nakon neuspele opsade Beča 1683. i poraza na Mohaču 1686. godine, počela da se povlači preko Srema, paleći i pljačkajući sve na šta su naišli.
Potom je Rakovac, po svemu sudeći, neko vreme bio nenastanjen. Posle velikog požara, prve vesti o manastiru datiraju tek iz 1692-93, kada je iguman Teosran dobio od sultana Ahmeda zaštitni ferman i započeo obnovu zdanja. Crkva je dobila pokrov od šindre, a konaci su uređeni. Time počinje uspon manastira, koji privlači sve više tadašnjih javnih ličnosti. Snalažljivi iguman Teofan je boravio u Rusiji, odakle je doneo novčanu pomoć, knjige za bogosluženje i predmete za crkvu. Kada su se Turci povukli iz Srema, Rakovac počinje da se gradi mnogo brže. Zahvaljujući ktitorskoj pomoći Nikanora Dimitrijevića, izgrađeni su 1715. trpezarija i podrum.
Obrise baroknog izgleda Rakovac dobija doziđivanjem zvonika na zapadnoj strani crkve 1735. Tada mitropolit Vićentije Jovanović nije darovao novac samo za zvonik, već i za izgradnju porušenog kubeta na crkvi, zajedno s visokom baroknom kapom. Unutar zvonika je sagrađena kapela posvećena sv. Nikoli, a živopisana je pod pokroviteljstvom Josifa Jovanovića iz Dalja 1743. godine. Tu su šest godina kasnije prenete i mošti ktitora Vićentija Jovanovića. Uporedo je Rakovac dobijao i nove konake. Severno krilo je delom izgrađeio 1736, a dovršeno do 1742. Dozidani su i konaci južno i zapadno od crkve.
Građeni su od opeke i kamena, a gravura Hristifora Žefarovića iz 1743. pokazuje kako su tada izgledali. Crkva je dobila bakarni krov zahvaljujući Milošu Bačliću iz Futoga, bratstvu manastira i monahu Joanikiju.
Rakovcu je XVIII vek doneo veliki napredak. Znatni novčani prilozi su stigli u manastir, što se posebno odrazilo na ukrašavanje zdanja. Donatorstvom monaha i slikara Amvrosija Jankovića postavljen je mermerni pod u crkvi 1763. godine. Ikonostas je platio mitropolit Pavle Nenadović, a ikone na njemu oslikao Vasilije Ostojić. Pred kraj sedme decenije XVIII veka Amvrosije Janković je o svom trošku ukrasio zidnim slikama manastirsku trpezariju.
Na manastirskom groblju je 1751. sazidana mala kapela, ktitorstvom Hadži Joanikija, za koju su minijaturni ikonostas oslikali Vasilije Ostojić i Janko Halkozović. Po obliku je podsećala na crkvice u Dalmaciji. Izveštaj kanonske vizitacije spominje i izmene na konacima: srušene su stare ćelije na istočnoj strani i umesto njih podignut je ogradni zid. Trostrani oblik su manastirski konaci zadržali do razaranja u Drugom svetskom ratu.
O Rakovcu se, u spisima iz XIX veka, saznaje samo nekoliko šturih podataka. Krov je promenjen 1821. U kanonskoj vizitaciji 1846. godine zabeležen je kao najsiromašniji manastir na Fruškoj gori. Samo tri godine kasnije, zahvaljujući mitropolitu Josifu Rajačiću i rakovačkom arhimandritu Lavrentiju Grešiću, na promenjenoj kapi kubeta nacrtani su srpski i grb Patrijaršije. Njihova imena su zlatnom bojom ispisana ispod grbova.
Veća obnova manastirska usledila je tek 1913. Pred sam Prvi svetski rat, freske na zidovima rakovačke crkve su prekrivene novim dekoracijama, a kapa kubeta je izmenjena zaslugom tadašnjeg igumana Dositeja Popovića i njegovog brata. S ratom je nastupilo i prvo veće stradanje manastira u XX veku. Austrougarski vojnici su skinuli grbove s kubeta, dok su zvona zaplenjena radi vojnih potreba. Manastir je potpuno opljačkan. Odneti su predmeti iz riznice, ikone i sasudi iz crkve, uljani portreti i deo arhiva. Ni Drugi svetski rat nije doneo ništa dobro Rakovcu. U jesen 1943. crkva i zvonik su minirani, jer je otkriveno da se u njoj krila partizanska štamparija. Spaljeni su krovovi konaka, dok su biblioteka i ostatak arhive uništeni.
Po završetku tog rata brigu o Rakovcu je preuzeo Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture. Obnova počinje 1953. godine. Sazidana je ponovo crkva s pokrivenim kubetom. Sedamdesetih godina je delimično obnovljeno severno krilo konaka. Arheološkim istraživanjima 1986-89. otkriveni su temelji stare građevine, ekscentrični u odnosu na tlocrt današnje crkve. Sanirani su i temelji stubova kubeta, krov je prepokriven, a otkrivene su i konzervirane slike u tamburu kubeta. Freske na stubovima su takođe konzervirane, dok je pod crkve ponovo prekriven mermernim pločama. Nakon konzervacije šest ikona, počela je 1993. obnova preostale 31 ikone i zapadnog krila koiaka. Do kraja ove godine ob bi trebalo da bude pokriven krovom, a iduće se očekuje uređenje instalacija i enterijera.
Manastirska crkva, posvećena sv. Kuzmanu i Damjanu, jednokupolna je građevina s upisanim krstom. Kupola je oslonjena na lukove, koje nose četiri stuba kvadratnog preseka. Uočena je sličnost između rakovačke crkve, krušedolske manastirske i crkve sv. Nikole u Slankamenu - sve su nastale po uzoru na moravsku arhitektonsku školu.
Prvi podaci o postojanju zidnih slika u crkvi manastira Rakovca zabeleženi su u „Opisu fruškogorskih manastira" iz 1753. godine. Crkva je u to vreme bila „molovata sva, oltar, trulo, cerkov i preprata, starom molerajom". U nekoliko navrata je do 1900. reparirana, popravljana i menjana. Te godine je okrečena; po svemu sudeći, tada je uništen životopis s likovima svetih Kuzmana i Damjana i drugih svetaca.
Od nekadašnjeg freskoslikarstva ostali su, zbog prečestog razaranja, samo fragmenti. Sačuvane su slike u kaloti, tamburu kubeta i na severoistočnom i jugoistočnom stupcu. Nedavnim čišćenjem je u kupoli otkrivena scena nebeske liturgije ispod Hrista, a u tamburu kubeta stojeće figure proroka. Pretpostavlja se da to slikarstvo potiče iz XVI veka, mada nije istraženo potpuno. Ikonostas Vasilija Ostojića, visokobarokni i izuzetno kitnjast, uništen je u Drugom svetskom ratu i o njemu postoji tek nekoliko arhivskih fotografija. Na ikonostasu je u pet zona bilo raspoređeno 56 ikona. Danas su sačuvane svega tri ikone: „Jeremija" iz zone proroka se nalazi u Muzeju Srema u Sremskoj Mitrovici, dok su fragmenti scene „Sretenje" i „Krštenje Hristovo" u Galeriji Matice srpske u Novom Sadu.
Za manastir Rakovac je vezan niz znamenitih ličnosti iz srpske istorije: episkop budimski iz XVII veka Sevastijan, episkopi Vićentije Jovanović, Pavle Nenadović, Danilo Jakšić, Sinesije Živanović, čuveni živopisac Amvrosije Janković, prvi slikar Kosovskog boja i drugih dela, Mojsije Putnik, Živan Hajdarević Bajac, Josif Šakabenta, Pantelejmon Živković i Georgije Hranislav. Svi oni su živeli u XVIII i XIX veku, a neki su u Rakovcu i sahranjeni.