manastir Krušedol
Po poreklu i istorijsko-kulturnoj ulozi, Krušedol je najznačajniji fruškogorski manastir. Osnovao ga je vladika Maksim (Đorđe) Branković, sin despota Stefana Slepog i Angeline. Posle očeve smrti, stariji sin Đorđe se ubrzo povukao sa despotskog položaja i oko 1497. godine primio monaški čin u Kupiniku (danas Kupinovo), dobivši ime Maksim. Nasledio ga je 1493. mlađi brat Jovan, koji umire dosta rano (1502) kao poslednji srpski despot u Sremu.
Maksim i Angelina, oboje u monaškim rizama, sa moštima svetog Stefana i Jovana, prvobitno sahranjenih u porodičnoj crkvici sv. Luke u Kupinovu, otišli su 1507. godine u Vlašku, a već 1509. vratili su se u Srem. Angelina dobija zemljište od ugledne porodice Jakšić, na kojem podiže ženski manastir u samom mestu Krušedolu (danas seoska crkva, posvećena Sretenju Gospodnjem), a njen sin, tada već arhiepiskop i mitropolit, uz materijalnu pomoć svog rođaka, vlaškog vojvode Jovana Nagoja, podiže na Fruškoj gori muški manastir Krušedol, posvećen Blagovestima Presvete Bogorodice. U manastiru, nastalom 1509 -14, pored moštiju Stefana i Jovana, sahranjeni su i Maksim (1516) i Angelina (1520), koji su oko 1523. godine proglašeni za svetitelje.
Manastir je svojevremeno bio sedište obnovljene Sremske eparhije, a njen obnovitelj Maksim (Branković) postao je njen prvi episkop. Kada suTurci definitivno zavladali Sremom (posle 1521), Sremska eparhija je, kao vikarna, pridružena Beogradskoj mitropoliji, te su se beogradski mitropoliti u XVI i XVII veku nazivali i sremskim. Na prvom srpskom Narodnocrkvenom saboru u Krušedolu 1708. doneta je odluka da srpski vrhovni mitropoliti pod austrougarskom vlašću „imaju stanovati u manastiru Krušedolu". Odlukom Narodno-crkvenog sabora održanog u Sremskim Karlovcima 1713, mitropolitska rezidencija premeštena je u Karlovce. Od tog vremena se naziva Karlovačkom mitropolijom.
Tokom druge polovine XVII veka u Krušedolu „obitava 90 kaluđera i 12 staraca". Za vreme Velike seobe pod patrijarhom Čarnojevićem, oni sa manastirskim dragocenostima, među kojima su bile i mošti svetih Brankovića, prelaze u Sentandreju, gde ostaju sve do 1697, kada se sa relikvijama vraćaju u Krušedol. Posle poraza kod Petrovaradina 1716, Turci su u odstupanju opljačkali i zapalili manastir. Tom prilikom su izgorele i mošti svetih Brankovića (u pepelu su nađeni samo pojedini delovi ruku i no gu, koji se i danas čuvaju u manastirskoj riznici).
Hram, čije je živopisanje završeno sredinom XVI veka, tada je delimično oštećen. Celog XVIII veka manastir je obnavljan. Sredinom stoleća je živopisana crkva, preko ranijeg freskoslikarstva. Smatra se da je pripratu i oltar ikonopisao rusko-ukrajinski slikar Jov Vasilijevič, dvorski slikar patrijarha Arsenija IV Šakabente, uz pomoć domaćih majstora: Vasilija Ostojića, Teodora Gologlavca, Joakima Markovića i Amvrosija Jankovića. Slikarstvo u naosu delo je Stefana Teneckog.
Za Srbe preko Save i Dunava manastir Krušedol je vekovima bio kulturni, politički i verski centar. Manastirska crkva je mauzolej crkvenih i drugih znamenitih ličnosti srpske istorije. Ovde su sahranjena dva patrijarha - Arsenije III Čarnojević i Arsenije IV Jovanović Šakabenta, vođe dveju velikih seoba, kao i mitropolit Jovan Georgijević. Ovde takođe počivaju: knjeginja Ljubica, žena kneza Miloša Obrenovića (umrla 1843. u Novom Sadu), i kralj Milan Obrenović, beogradski mitropolit Petar Jovanović, vojvoda iz vremena mađarske bune Stevan Šupljikac, grof Đorđe Branković, te pogranični oficir i komandant Petrovaradinske tvrđave u XVIII veku, pukovnik Atanasije Rašković.
Krušedol je posedovao najvredniju riznicu od svih fruškogorskih manastira. Dragocenosti skupljane od njegovog osnivanja do XX veka - ikone, slike, rukopisi, okovana jevanđelja, odežde, svete sasude, razni umetnički predmeti, kao i pokućstvo i stilski nameštaj kralja Milana (rađen u pariskoj radionici Viktora Emona) - opljačkane su tokom Drugog svetskog rata. Neposredno uoči rata starešina manastira Krušedola arhimandrit Sava (Petković) je najveći deo umetničkih i kulturno-istorijskih dragocenosti sabrao u 20 sanduka i položio ih u manastirsku skrivnicu. Ustaše su upale u manastir i svih 20 sanduka odnele u Zagreb.
Komisija zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt bila je u manastiru od 5. do 9. septembra 1941. i preuzela izvestan broj sakralnih predmeta iz crkve, kao i umetnička dela iz salona i knjige. Sa krušedolskog ikonostasa uzete su ikone Deizisnog čina, a predstavnik Državnog ravnateljstva za ponovu prof. Stjepan Gotvald poneo je za svoju ustanovu kristalni polijelej iz crkve. Ono što je po odlasku komisije zagrebačkog muzeja preostalo u manastiru, uništeno je i sasvim razvučeno tokom okupacije.
Posle rata, deo vraćenih relikvija pohranjen je u Muzeju Srpske pravoslavne crkve, a deo je mzložen u obnovljenoj manastirskoj zbirci. U posleratnoj obnovi, Zavod za zaštitu spomenika kulture Vojvodine, na osnovu detaljnih istraživanja i projekata, obnovio je crkvu i konake, konzervirao i restaurirao zidno slikarstvo, ikonostas, tronove i pevnice.