manastir Beočin
Ne zna se ko je i kada osnovao manastir Beočin. Nalazi se na severnoj padini Fruške gore, na uskom prostoru između šume, potoka i puta koji vodi ka naselju Beočinu. Posvećen je prazniku Vaznesenja Hristovog (40. dan posle Uskrsa). Prvi podatak o manastiru zabeležen je 1566-67. u turskim katastarskim defterima. U XVII veku imao je sasvim malu crkvu. Žaleći se kako mu je zdanje razoreno, iguman Longin išao je 1622-23. u Moskvu radi sakupljanja milostinje za obnovu manastira i nabavke bogoslužbenih knjiga i utvari. Očigledno je u to vreme manastir bio pogođen besparicom.
Tokom austrijsko-turskih ratova (1683-95) manastir je najverovatnije stradao. Obnovili su ga 1697-99. monasi koji su, na osnovu odobrenja patrijarha Arsenija III Čarnojevića iz 1697, prebegli iz manastira Rače na Drini. Nakon njihovog dolaska, 1708. je izgrađena drvena crkva. Sadašnja bogomolja građena je od 1732. do 1740. godine, u tradicionalnom vizantijsko-srpskom stilu s elementima gotike. Izvođači su verovatno bili stranci koji nisu u potpunosti shvatali koncepciju, te su u rešenja unosili strane primese prema svome znanju i navikama.
Ktitor je bio Milivoje Milaković iz Starog Futoga sa svojim sinom Petrom, državnim poštarom iz Gložana. Dali su 9.000 forinti, ali kako to nije bilo dovoljno, monasi i narod su ličnim prilozima završili izgradnju tek 1740. Da bi za to vreme kaluđeri imali bogomolju, podignuta je kapela, za koju je carske dveri načinio Dimitrije Janaći. Manastirske konake, delom sa zapadne i južne strane, podigli su igumani Beočina hadži Stefan (1728) i Hristifor (1741). Oba zdanja spojena su 1765. i dobila oblik slova G. Zapadna kapija i zabat zapadnog krila konaka menjani su prilikom obnove u prvoj četvrtini XX veka. Polukružno završen, volutama ukrašen zabat konaka i krunište kapije zamenjeni su tada stepenastom neogotičkom formom.
Godine 1815. prenete su ovde iz manastira Feneka mošti sv. Stefana Prvovenčanog. Godine 1875. u manastiru je umro poznati pesnik Jovan Grčić Milenko, koji je i sahranjen u neposrednoj blizini crkve. Manastirski kompleks potpuno je obnovljen 1893, a pomalo izmenjen 1921. i 1987. Danas ga čine: crkva, južno i zapadno krilo konaka i ogradni zidovi sa severa i zapada.
Manastirska crkva je izdužena jednobrodna građevina, postavljena u pravcu zapadistok. Građevina je s osnovom od kamena, presvedena opekom i omalterisana spolja i iznutra. Stremljenje u visinu, prelomljeni lukovi i osmougaoni stupci protumačeni su kao gotski uticaj, dok se oblik osnove i način gradnje mogu smatrati dalekim odjekom raškog tipa. Docnije (1762), sa zapadne strane dozidani su otvoreni barokni trem s arkadama, stupcima i krstastim svodovima. Portal je postavljen 1787, ktitorstvom Ilije Popovića iz Futoga. Visok, trospratni zvonik je dugo građen (1740-99) i nije menjan pri obnovama manastira, o čemu svedoči nekoliko arhivskih fotografija.
Ikonostas manastirske crkve oslikavali su od 1756. do 1766. godine Janko Halkozović, Dimitrije Bačević i Teodor Kračun. Ktitori su bili Matija Petrović i Obrad Radonjić iz Novog Sada. Tronove za crkvu, završene 1791, rezao je čuveni novosadski duborezac Aksentije Marković, kao lični prilog i uz ktitorstvo Andrije Marcikića, žitelja čerevićkog. Na zapadnom krilu, iznad ulaza u crkvu sa unutrašnje strane, nalazi se jedina zidna slika - „Vaznesenje Hristovo", rad Janka Halkozovića iz 1777. Ilustrujući scene Velikih praznika, majstori beočinskog ikonostasa služili su se predlošcima u ilustrovanim Biblijama ruske ili habzburške štampe. Kompoziciona rešenja su uzimana od manje ili više poznatih slikara renesanse i baroka. „Skamije" (pevnice i pevničke stolove) slikao je 1768. Georgije „Zograf". U severnoj pevnici sačuvan je ceo natpis koji govori o ktitoru i slikaru. Iz njega se čita da su rukom „smirenoga i grešnoga" Georgija naslikane „skamije" za Nedeljka Markovića, sremskokarlovačkog ktitora. Signiranjem svoga rada, slikar Georgije omogućio je da i na soklu ikonostasa slankamenačke crkve identifikujemo njega kao autora.
Stara kapela nad potokom, jugozapadno od manastira, izgrađena je istovremeno sa crkvom, a porušena verovatno posle podizanja nove kapele. U parku u neposrednoj blizini porte, jugoistočno od crkve, prema projektu Vladimira Nikolića, izgrađena je 1905. nova kapela - mala građevina skladnih proporcija i kvadratne osnove, nad kojom se diže kube. Prvobitni krov od bakarnog lima zamenjen je u obnovi 1987. Novcem koji je izdvojio „Lafarž", novi vlasnik beočinske cementare, u toku su krovopokrivački radovi i sanacija krovne konstrukcije konaka. Manastir Beočin je jedan od retkih u Fruškoj gori koji nije razaran u Drugom svetskom ratu. Međutim, mnogo ikona sa ikonostasa manastirske crkve, kao i predmeti iz tada bogate rizni-ce, opljačkani su i odneti u Zagreb (ikone, slike, kujundžijski radovi, biblioteka sa 780 starih knjiga, od kojih 63 rukopisa i štampanih srbulja, rezbarije, gravire, odežde, sasudi, kao i vezena katapetazma monahinje Ane, nastala krajvm XIV ili počvtkom XV veka). Deo ovih predmeta je posle rata vraćen Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Beočinski manastir, posebno crkva, proizvod je specifične kombinacije više stilskih formi, koje svedoče o poreklu uticaja i uspostavljenim kulturnim vezama.