manastir Hopovo novo
Manastir Novo Hopovo podigao je krajem XV ili na samom početku XVI veka vladika Maksim (despot Borđe Branković), a prvi pouzdan pomen manastira potiče iz 1541. Na dobro očuvanoj kamenoj ploči iznad zapadnih vrata hrama uklesano je da je današnja crkva, posvećena sv. Nikoli, podignuta 1576, a ktitori su bili Lacko i Mirko Jovšić, žitelji Gornjeg Kovina (mesta na ostrau Čepel u Mađarskoj). U Vojvodini, ovo je najstariji očuvani natpis u kamenu, ispisan na srpskoslovenskom jeziku.
Manastir je u XVI veku bio najznačajniji prosvetni centar Srba sa obe strane Dunava i Save. Stefan Gerlah Je, putujući u Carigrad između 1573. i 1578, zabeležio da Srbi u Beogradu nemaju škole, već dolaze u Hopovo da uče da čitaju i pišu. Po stotinu đaka, iz svih srpskih krajeva, tu je sricalo časlovce i psaltire, učilo arapeže i rimske brojeve, čivitom i guščijim perom ispisivalo kitnjasta slova i prve reči. Tokom XVII veka manastir razvija i neguje prepisivačku delatnost a zabeleženi podaci svedoče i o čestim vezama hopovskih kaluđera sa Rusijom i Svetom Gorom.
Hopovo u XVI veku postaje i značajan hodočasnički centar, jer su 1555. u manastir dospele mošti svetog Teodora Tirona. U srednjem veku središte kulta oaog svetitelja iz IV veka, u celom hrišćanskom svetu cenjenog, bili su Carigrad i Ser. Tamo su prenete relikvije ovog svetitelja posle turskih osvajanja njegovog rodnog grada Evhaite. Pored moštiju Teodora Tirona, manastiru su darivane i čestice moštiju svete Anastasije Rimske. Mošti obeju svetitelja pohranjene su u kovčezima od orahovog drveta sa sedefnom inkrustacijom.
Crkva Novog Hopova nije cela istovremeno živopisana. Oltar i naos islikani su 1608. godine, a 1654. freskama je ukrašena priprata. Ovo freskoslikarstvo, koje je u umetničkom smislu u duhu svetogorske tradicije i likovnih shvatanja kritskih zografa, predstavlja iajkompaktniju slikarsku celinu u XVII veku na prostorima preko Save i Dunava. Kao druga rezidencija beogradsko-sremskih mitropolita, Novo Hopovo je tada održavalo vrlo žive veze sa manastirom Hilandarom i Svetom Gorom. To je ostavilo traga u arhitekturi manastirske crkve i stilu fresaka.
Hopovski ikonostas slikao je 1776. godine Teodor Kračun, jedan od najznačajnijih srpskih slikara druge polovine XVIII veka. Sredinom tog stoleća u manastiru je postojala ikonopisačka škola, koju su vodili Rusi - Jov Vasilijevič i Vasilije Romanovič, slikari čiji će rad uveliko uticati na dalji tok srpskog crkvenog slikarstva.
Zidanje zvonika uz hopovsku crkvu započeo je Vencl Novak, zidar iz Petrovaradina, ktitorstvom episkopa Sofronija Jovanovića. Iako zidan do visine trećeg sprata, zvonik je srušen na zahtev hopovskog igumana Teodora Dimitrijevića, koji nije bio zadovoljan izgledom i dimenzijama zvonika. Novu verziju zvonika izgradio je, na zadovoljstvo svih, Nikolaus Facel, između 1758. i 1760. U to vreme, u Novom Hopovu je monaške dane započeo i Dositej Obradović, koji se, blagodareći podršci samog igumana, otisnuo u svet i ušao u duh evropske kulture i književnosti.
U Hopovu su od 1920. do 1943. monahinje bile Ruskinje. U tom manastiru su našle utočište posle Oktobarske revolucije, i držale ga sve do 1943. kada je ovo svetilište opustelo. Pored ulaza u manastirsku crkvu nalazi se grob majke Jekatarine, nekadašnje igumanije hopovske. Ruskinja poreklom, Jekatarina je bila bliska dvoru i carskoj porodici Romanovih, a lično je poznavala i svetog Jovana Kronštatskog. Veliki čudotvorac i prorok je caru Nikolaju prorekao pad ruskog carstva, a Jekatarini da će u životu imati žensku lavru, što se obistinilo u Hopovu.
Ikonostas i sama manastirska crkva su u Drugom svetskom ratu teško oštećeni, a konaci iz XVII i XVIII veka razrušeni. Opljačkana je i uništena riznica sa dragocenim predmetima, kao i biblioteka starih rukopisnih i štampanih knjiga, čije je listove, prema izjavama svedoka, „vetar raznosio po ulicama Iriga". Nečuveni vandalizam pogodio je monumentalni hopovski ikonostas, slikarsko delo Teodora Kračuna. Pozivajući se na svedočenje meštana iz sela Beške, koje su ustaše držale na prinudnom radu u okolini Hopova, ustaše su tokom zime 1941-42. skinule veći broj ikona sa ikonostasa i njima u crkvi ložile vatru. Od 61 ikone, spaljene su 42, Tom prilikom uništena je i duborezbarija, prvorazredno delo primenjene umetnosti.
Obnova Hopova trajala je više od tri decenije. Zahvaljujući stručnjacima iz Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture, popravljeni su oštećeni i izgrađeni srušeni delovi manastira. Povodom obeležavanja 300-godišnjice Velike seobe Srba, 1990. godine, u Novom Hopovu je obnovljena Dositejeva kelija i formirana je biblioteka, a predstoji i obnova hopovske riznice